Alpska strizibuba (Rosalia alpina)


Alpska ili alpinska strizibuba (Rosalia alpina) je vjerojatno jedna od najpoznatijih strizibuba europske faune, ne samo zbog predivnih crnih i plavih boja na svojem pokrilju i dugim ticalima s čupercima crnih dlačica. Izuzetno je atraktivna i zanimljiva pojava. No u posljednjih nekoliko desteljeća došlo je do naglog opadanja njezine brojnosti u cijeloj Europi zbog intenzivnog korištenja bukovog drva i degradacije njezinog staništa.

Domaćini

Za svoj razvoj koristi drvo mrtvih ili oslabljenih, osunčanih bukvi (Fagus sylvatica) iako se može naći i u stablima javora (Acer), kestena (Castanea), jasena (Fraxinus), lipe (Tilia), hrasta (Quercus) i nekih drugih listača.


Biologija

Alpinska strizibuba (Rosalia alpina) je jedna od najupečatljivijih vrsta kornjaša zbog svoje čelično plave boje, crnih točaka po tijelu i crnih čuperaka na segmentima ticala. Veličinom do 40 mm spada u veće kornjaše Europe. Osnovna boja tijela je crna. Najveći dio tijela prekriven je gustim dlačicama svijetloplave, sivo-plave i tamnoplave boje. I crni dijelovi su također prekriveni dlačicama što daje dojam baršunaste strukture. Najčešće obojenje je čelično plavo s tri crne točne na svakoj elitri (pokrilju). Veličina točaka varira od jedinke do jedinke, a također neke mogu nedostajati ili se spojiti u jednu veću točku. Kod ove vrste je prisutan spolni dimorfizam, što znači da je moguće razlikovati mužjake od ženki na temelju morfoloških karakteristika. Ženke imaju kraća i deblja ticala koja nikada ne prelaze duljinu tijela. Također, ženke su često krupnije od mužjaka. Mužjaci redovito imaju duga, elegantna ticala koja su uvijek mnogo dulja od samoga tijela. Ženke nakon parenja polažu jajašca u pukotine ispod kore ili u deblo, prvenstveno bukvi, rjeđe ostalih listopadnih vrsta drveća (javor, brijest, hrast, lipa itd.) na područjima (deblima) izloženim suncu. Ličinkama za razvoj treba tri do četiri godine, ali se mogu razviti i za dvije ukoliko su uvjeti optimalni. Tijekom tog razdoblja hrane se drvetom i izbjegavaju hranjivim tvarima siromašnu srčiku. Prije preobrazbe ličinke progrizu komoricu u kojoj će se zakukuljiti blizu površine (kore) i zatvore ju strugotinama drveta. Odrasle jedinke izlaze između lipnja i kolovoza ovisno o području i nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. Kao odrasli, alpske strizibube žive svega tri do šest tjedana, kada se pare i ženke polažu jajašca. Često se može vidjeti kako se mužjaci bore prije parenja, ali još nije poznato je li to zbog pogodnog mjesta za ženke da polože jaja ili zbog samih ženki i prava na parenje. Odrasli se hrane sokom drveća, ponekad lišćem ili peludom.

Stanište

Alpinska strizibuba nastanjuje listopadne šume južne ili zapadne ekspozicije do 1500 m n.m. diljem Europe, Bliskog Istoka i Rusije. U središnjoj Europi preferiraju šume bukve, ali kako je već navedeno, mogu nastanjivati i mješovite šume hrasta, javora ili brijesta. Za razvoj su im potreba stara, trula debla ili živa oštećena debla (npr. odlomljena grana). Alpska strizibuba preferira prirodne bukove šume na južnim ili zapadnim obroncima planina, od 600 do 100 m nadmorske visine.

Stroga zaštita vrste

Zakonom o zaštiti prirode, alpinska strizibuba je u Hrvatskoj strogo zaštićena, što znači da je zabranjeno njeno hvatanje, ubijanje, namjerno uznemiravanje i uništavanje područja razmnožavanja. Vrsta je također zaštićena na razini Europske unije. Glavni razlozi ugroženosti su nestanak staništa i promjene u gospodarenju šumama. Sječom stabala prije nego li dosegnu starost i veličinu pogodnu za razvoj ličinki te uklanjanjem gotovo svog starog i trulog drveta iz šume, gube se pogodna mikrostaništa za razvoj alpske strizibube. U prošlosti su posječeni trupci dugo vremena bili ostavljeni uz šumske putove te tako tvorili pogodno stanište za razvoj ličinki. Još jedan od problema u Europi je korištenje gnojiva za ubrzanje rasta šume, što za posljedicu ima razvoj gustog sklopa krošnji koji blokira prodiranje sunca i time sprječava sušenje mrtve drvne mase neophodne za razvoj ličinki. Tama i visoka vlaga pospješuju razvoj gljivica i plijesni na srušenim deblima, što nepogodno djeluje na ličinke. Zbog toga se sve više stavlja naglasak na zaštitu i samog staništa, a ne samo vrste. Promjenom načina gospodarenja šumama, omogućit ćemo da ova divna vrsta kornjaša ponovo bude raširena diljem Europe.

Podijeli na Facebooku
  • Ostale vrste