Zec (Lepus europeaus)

Europski zec ili obični zec (Lepus europaeus) je vrsta zeca autohtona u Europi i zapadnoj Aziji. Sličan je divljem kuniću koji je drugačijeg načina života (od razmnožavanja do bijega vezan je uz jazbine koje sam kopa), dok zec nikad ne kopa rupe i u bijegu se oslanja samo na brzinu. Zečevi su inače skrovite životinje, ali mijenjaju svoje ponašanje u proljeće kad se okupljaju radi parenja. Opadanje populacije zečeva u kontinentalnoj Europi posljedica je između ostalog i promjena u zemljoradnji. Krzno žućkasto smeđe ili hrđavo smeđe, gusto, na leđima kovrčavo, trbuh sivkasto bijel. Za razliku od nekih drugih vrsta zečeva zimi nema bijelu boju. Uške su duge s crnim vrhovima, a lice je smeđe s crnim prstenom oko očiju. Ima duge stražnje noge i dlakava stopala. Nastanjuju kontinentalnu Europu do Bliskog istoka i središnje Azije. Nastanjuje i cijeli kontinentalni dio Hrvatske izuzev najviših planina i nekih otoka. Žive na poljima i livadama, ili u otvorenim šumama blizu poljoprivrednih površina. Aktivan uglavnom navečer i noću. izvan sezone parenja živi samotnim životom, danju se skriva u udubljenom lijegalištu - “loga”, u brazdi oranice ili grmlju. Imaju izvrstan sluh, njuh i vidno polje od skoro 360° a trče brzinom do 72 km/h. Kad bježi od grabežljivaca može izmicati i brzo mijenjati smjer, po potrebi i plivati. Prirodni su mu neprijatelji neke ptice grabljivice (suri orao, velike sove) i zvijeri (lisica, vuk, divlja mačka, ris). Prehrana uglavnom biljna. Ljeti jedu travu, zeljasto bilje i usjeve, zimi grančice, pupoljke, koru mladog drveća. U predkršćanskoj germanskoj mitologiji zec je povezan sa proljetnom božicom Oestre, za praznovjerne vještica u životinjskom obličju, što ga nije spriječilo da kao simbol plodnosti i proljeća danas bude ikona kršćanskog Uskrsa. Lik je iz brojnih bajki i basni (Kornjača i Zec), uzrečica i poslovica (Zec traži majku, U tom grmu leži zec, Ražanj bez zeca).

Podijeli članak

Facebook