Na području općine Vinica u Varaždinskoj županiji (u arboretumu Opeka) i na području Varaždina primijećene su štete na šimširu, često sađenoj i popularnoj ukrasnoj biljci u našim vrtovima. Nakon determinacije u Entomološkom odjelu Gradskog muzeja u Varaždinu utvrđeno je da se radi o novoj vrsti na području Republike Hrvatske-šimširovom moljcu (Cydalima perspectalis), vrsti leptira iz porodice Crambidae.

Na području općine Vinica u Varaždinskoj županiji (u arboretumu Opeka) i na području Varaždina primijećene su štete na šimširu, često sađenoj i popularnoj ukrasnoj biljci u našim vrtovima. Nakon determinacije u Entomološkom odjelu Gradskog muzeja u Varaždinu utvrđeno je da se radi o novoj vrsti na području Republike Hrvatske-šimširovom moljcu (Cydalima perspectalis), vrsti leptira iz porodice Crambidae.

Ovo je strana invazivna vrsta koja napada šimšir (Buxus sempervirens i druge vrste iz ovoga roda), a može uzrokovati štete i na japanskoj kuriki (Euonymus japonica) i nekim vrstama iz roda božikovina (Ilex). Vrsta je vrlo štetna jer može uzrokovati potpunu defolijaciju (gubitak lista) šimšira, važne hortikulturne biljke pa se smatra ozbiljnom prijetnjom starim povijesnim vrtovima u kojima se šimšir već stoljećima sadi i oblikuje kao ukrasna biljka.

Šimširov moljac je porijeklom iz Azije (Kina, Korea i Japan), a u Europi je prvi puta registriran u Njemačkoj 2006. godine. Vjerojatno je unesen sadnicama šimšira iz Kine. Štetnik se vrlo brzo proširio po velikom dijelu Europe: u Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Belgiji, Mađarskoj i Sloveniji. U Hrvatskoj je štetnik prvi puta registriran 2012. godine u Istri. Leptir odlaže jaja s donje strane šimširovog lista, mlade gusjenice su zeleno-žute boje s crnom glavom, kako rastu na zelenom tijelu se pojavljuju smeđe pruge, a glava ostaje crna. Odrasle gusjenice su zelene i imaju karakteristične debele crne i tanke bijele pruge po sebi s crnim točkama na leđnoj strani (Slika 1)i dugačke su do 4 cm. Kukuljice su oko 2cm dugačke, smeđe boje i sakrivene u kokonu sačinjenom od svilenih niti između listova i grančica šimšira (Slika 2). Leptiri imaju raspon krila oko 4 cm, krila imaju smeđi rub oko bjelkastih krila i dugačka ticala. Tijelo leptira je bijelo, glava tamno smeđa.

Biologija šimširovog moljca u Europi nije još u potpunosti poznata, u jugoistočnoj Njemačkoj i Austriji ima dvije do tri generacije godišnje. Gusjenice počinju sa žderanjem već u ožujku što traje sve do listopada (ovisno o vremenskim prilikama). Štetnik prezimljava u stadiju gusjenice zadnje generacije koja je zaštićena u kokonu između listova šišmšira koja nastavlja svoj razvoj u proljeće (Slika 3). Jedna gusjenica tijekom svog razvoja može pojesti do 45 listova, a na grmovima ih može biti i nekoliko stotina, što govori o njihovoj masovnosti i štetnosti.

Šimširov moljac se u nova područja širi aktivnim letom leptira, ali je najčešći način prijenosa transport ukrasnih sadnica, način na koji je štetnik i unesen u Europu iz Kine. Jaja, gusjenice i kukuljice se dosta teško otkrivaju među lišćem šimšira te se tako lagano prenose u nova, nezaražena područja.

Šimširov moljac uzrokuje značajne štete na biljkama. Mlade gusjenice hrane se samo gornjom stranom lista, a starije gusjenice žderu lišće, zelene izbojke i koru što narušava estetski izgled biljke, uzrokuje potpuni gubitak listova i ugibanje mladih biljaka. U nekim europskim zemljama ovaj je štetnik uzrokovao značajno ugibanje šimšira u vrtovima, parkovima i šumama. Štetnik se može lako prepoznati po svilenkastim zaprecima i svilenim nitima (paučini) na šimširu, kod jakog napada njima je prekrivena cijela biljka koja je ostala bez lista. Štete se često dosta kasno primjećuju, jer se mlade gusjenice zadržavaju u unutrašnjosti gustih biljaka šimšira gdje su dobro zaštićene. Kada dođu do vanjskih dijelova biljke štete su vidljive no tada je najčešće već prekasno jer je došlo do gubitka skoro svih listova. Savjetuje se kontrolirati biljke razmicanjem grana i praćenjem unutrašnjosti jer su tu vidljive prve štete i mlade gusjenice.

Štetnik se može suzbiti mehaničkim (ekološki najprihvatljiviji način) i kemijskim metodama. Mehanički se mogu uklanjati zapreci u kojima gusjenica prezimljava preko zime (savjetuje se njihovo sakupljanje i spaljivanje kako bi se spriječio razvoj nove generacije u proljeće i time smanjile štete). Ukoliko se na šimširu zamijeti zaraza i biljka se orezuje, taj biljni materijal treba se spaliti, a ne kompostirati kako bi se spriječilo daljnje širenje zaraze. Tijekom proljeća i ljeta, kada se zamijete gusjenice, grmovi (posebno manji) se mogu dobro protresti i gusjenice će pasti na zemlju gdje se onda mogu mehanički uništiti. Posebno dobro treba pregledati unutrašnjost biljke gdje su gusjenice dobro zaštićene. Gusjenice i kukuljice se mogu ručno sakupljati, a kao učinkovita metoda pokazalo se „pranje“ grmova visokotlačnim čistačima („miniwasch, Kärcher“). Kemijski se može suzbijati insekticidima (najprihvatljiviji su oni neškodljivi za pčele), ali dok su gusjenice što mlađe i nisu zaštićene u zapretku jer tada insekticid vrlo slabo dopire do njih. Savjetuje se i prekrivanje biljaka folijom dan-dva nakon prskanja kako bi se uništio što veći broj gusjenica. Rana (posebno u proljeće) i redovita kontrola biljaka šišmšira je najučinkovitija, te uklanjanje gusjenica čim se primjete. Time se smanjuje njihova brojnost i smanjuju se štete i sljedećih generacija tijekom godine.

Šimširov moljac je nova invazivna vrsta u Hrvatskoj. Invazivna vrsta je strana vrsta koja se širi u novom staništu i ima negativan ekološki i ekonomski utjecaj na nove domaćine i ekosustave. Danas se invazivne vrste smatraju jednom od najvećih prijetnji bioraznolikosti. Budući da se radi o novoj vrsti ona za sada nema nikakvih prirodnih neprijatelja koji bi utjecali na smanjenje njezine gustoće te se može očekivati širenje na cijelo područje Hrvatske i daljnje značajne štete.