Vjeverica (Sciurus vulgaris) je glodavac Ovisno o geografskoj rasprostranjenosti prisutno je mnogo varijacija u boji krzna, od svjetlo crvene preko sive do crne, ali je svima zajednička svjetlija do bijela boja krzna na trbuhu. Često su uši, noge, i bokovi imaju izraženu crvenu boju krzna. Čuperci na ušima su zimi izraženiji dok su ljeti manje vidljivi. Ima dug i kitnjast rep te duge dlačice na ušima. Naseljavaju listopadne i/ili crnogorične šume, te urbana područja. Većina aktivnosti euroazijskih crvenih vjeverica svodi se na pronalazak hrane, a najaktivnije su ujutro i kasno poslijepodne. Tijekom proljeća i ljeta odmaraju se u gnijezdima i izbjegavaju najviše dnevne temperature. Iako većinu života provode na stablima, znaju i silaziti na tlo u potrazi za hranom ili kako bi zakopali hranu. Vrlo su spretne i agilne i konstantno na oprezu od predatora. Imaju istančana osjetila vida, njuha i sluha. Komuniciraju govorom tijela, glasanjem, poput zvukova upozorenja i kemijskim signalima. Životni vijek im je 4 do 6 godina. Vjeverice su u prirodi plašljive, ali u parkovima mogu biti vrlo pitome. Tada se može lako izbliza vidjeti ovaj tamnosmeđi dlakavac veličine male mačke. Šiljate je njuške, s čuperkom na ušima i kitnjastog repa. Veliki joj rep služi za balansiranje u visokom svijetu krošanja drveća, a u hladnim danima i kao deka za grijanje. Za pentranje po drveću služi se oštrim pandžama. Vjeverice mogu imati različitu boju krzna, od crvene, smeđe do tamnosmeđe. Jesen je doba velike aktivnosti ovoga stanara drveća. Zriju lješnjaci, jedni od njezinih najslađih plodova. Vjeverice znaju na drvetu uhvatiti cijeli stručak lješnjaka i onda, držeći ga u ustima, pohitati na sigurno mjesto da bi se na miru pogostile. Sjekutićima lako otvaraju i najtvrđi orah. Vjeverice vole gotovo sve sjemenke, ali i gljive, sočne plodove poput kupina, mladica biljaka, čak i ptičja jaja. Manje su aktivne danju, da ih ne bi zgrabila koja ptica grabljivica. Zato najviše skaču i jurcaju uokolo u zoru i sumrak. Kad je ujesen obilje, ne pojedu sav lješnjak već dobar dio sakriju za zimu u tlu ili u pukotini drveća. Tako ih plodovi čekaju kad zapadne snijeg i navuče se hladnoća, a biljke miruju. Vjeverice ne spavaju zimski san i potrebna im je hrana.